Uvreda kao krivično delo inkriminisano je u čl. 170. Krivičnog zakonika (“Sl. glasnik RS”, br. 85/2005, 88/2005 – ispr., 107/2005 – ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013, 108/2014 i 94/2016), u okviru sedamnaeste glave „Krivična dela protiv časti i ugleda“.
Za razliku od klevete, koja je krivično dekriminalizovana, uvreda je i dalje propisana kao krivično delo i to sa svojim osnovnim oblikom, težim oblicima, osnovom za oslobođenje od kazne i propisivanje kada ista ne predstavlja krivično delo.
Osnovni oblik ovog dela zakon posledično definiše: „ Ko uvredi drugog“, kazniće se novčanom kaznom od dvadeset do sto dnevnih iznosa ili novčanom kaznom od četrdeset hiljada do dvesta hiljada dinara.
Zakon, dakle, ne određuje ni jedno obeležje ovog dela, te isti ne definiše šta je uvreda.
Međutim, ako analiziramo teoriju krivičnog prava i sudsku praksu, možemo da zaključimo da se uvredom smatraju izjave ili ponašanja kojima se omalovažava ili ponižava drugo lice. Ovo delo se pojavljuje kao osnovno i opšte krivično delo protiv časti i ugleda, te isto postoji ako uvredom nije ostvareno neko drugo krivično delo protiv časti i ugleda.
Kao što smo već naveli, uvreda je sadržana najčešće u nekoj izjavi, usmenoj ili pismenoj, ali se može učiniti i pomoću simboličkih znakova ili radnji, kada učinilac dela umesto reči koristi crteže, gestove, pokrete, tonove i drugo, da bi na taj način izložio poruzi drugo lice, odnosno povredio njegovo lično dostojanstvo. Pored navedene verbalne i simbolične uvrede, postoji i realna uvreda, koja se može sastojati u lakom šamaranju, vučenju za kosu, polivanju vodom i dr.
Bitno je da se istakne to da ono što je sadržano u uvredljivoj izjavi može i da odgovara činjeničnom stanju, da bude istinito, ali će delo svakako postojati ako se time omalovažava drugo lice ili podcenjuje. Iznošenje neistina za neko lice, njegovo klevetanje, može u isto vreme značiti vređanje drugog lica.
Izjava ili ponašanje nekog lica su uvredljivi samo kad objektivno znače omalovažavanje i potcenjivanje drugog lica. Dakle, nije bitno da li je učinilac želeo da uvredi drugog, kao ni to da li je drugo lice to osetilo kao uvredu, već je osnovno da li takvo ponašanje učinioca znači po objektivnoj oceni izražavanje nepoštovanja dostojanstva drugog lica, njegovo omalovažavanje.
Prema stavu teorije krivičnog prava, ovu ocenu daje sud, polazeći od društvenog vrednovanja zaštite časti i ugleda i shvatanja i običaja sredine, kao i okolnosti pod kojima se događaj desio, međusobnog odnosa učinioca i lica na koja se uvreda odnosi i dr.
Postoji dakle povreda časti drugog lica kad se protivpravnim delom izaziva osećaj uvređenosti, povređenosti i umanjuje njegov ugled u društvu, o čemu sud ceni prema prosečnom shvatanju u datom vremenu i datoj društvenoj sredini.
Uvreda se mora odnositi na određeno lice, koje može biti izričito pomenuto u izjavi, ali je dovoljno da se iz sadržine izjave ili načina ponašanja učinioca može nedvosmisleno utvrditi na koga se to odnosi.
Krivično delo uvreda postoji kad je uvredljiva izjava upućena onome na koga se odnosi ili kad je takva izjava upućena trećem licu na koga se uvreda odnosi. Dakle, uvreda mora da je saznata od nekog, lica na koje se uvreda odnosi ili nekog trećeg lica.
Definicija ovog krivčnog dela koja počinje: „Ko…“, znači da izvršilac ovog krivčnog dela može biti svako lice. Za krivicu potreban je umišljaj, odnosno da je učinilac svestan da njegova izjava ili ponašanje znače omalovažavanje drugog lica, da su uvredljive sadržine.
Zakonik propisuje teže oblike uvrede:
“Ako je uvreda učinjena putem štampe, radija, televizije ili sličnih sredstava ili na javnom skupu,
učinilac će se kazniti novčanom kaznom od osamdeset do dvestačetrdeset dnevnih iznosa ili novčanom kaznom od stopedeset hiljada do četristopedeset hiljada dinara.”
Radi se o javnoj uvredi. Delo je dakle kvalifikovano posebnim okolnostima, sredstvom i mestom izvršenja uvrede, koje okolnosti moraju biti obuhvaćene umišljajem učinioca, da bi postojao teži oblik dela.
Pored navedenog, Krivični zakonik propisuje poseban osnov za oslobođenje od kazne:
Ako je uvređeni uvredu uzvratio, sud može obe ili jednu stranu kazniti ili osloboditi od kazne.
Takođe, propisan je i osnov isključenja protivpravnosti dela:
“Neće se kazniti za delo učinilac, ako je izlaganje dato u okviru ozbiljne kritike u naučnom, književnom ili umetničkom delu, u vršenju službene dužnosti, novinarskog poziva, političke delatnosti, u odbrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa, ako se iz načina izražavanja ili iz drugih okolnosti vidi da to nije učinio u nameri omalovažavanja.”
Ovim isključenjem obuhvaćene su pre svega određene delatnosti čiji nosioci mogu doći u situaciju da za drugog iznesu nešto što može povrediti njegovu čast i dostojanstvo. Faktičko je pitanje da li delo koje sadrži uvredljive izraze smatra naučnim, umetničkim ili književnim, te da li su ovi izrazi upotrebljeni pri vršenju navedenih dužnosti ili delatnosti, što se procenjuje u svakom konkretnom slučaju.
U slučaju postojanja uslova za isključenje protivpravnosti, ovo krivčno delo ne postoji i sud u tom slučaju donosi odluku kojom se učinilac oslobađa od optužbe.
Treba posebno naglasiti da se gonjenje za ovo krivčno delo, shodno čl. 177. preduzima po privatnoj tužbi.
Zakonik u navedenom članu takođe propisuje da, ako je ovo delo učinjeno prema umrlom licu, gonjenje se preduzima po privatnoj tužbi bračnog druga ili lica koje je sa umrlim živelo u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnika u pravoj liniji, usvojioca, usvojenika, brata ili sestre umrlog lica.
Možemo zaključiti da je zaštitni objekt kod krivičnog dela uvrede čast, kao skup svih vrednosti nekog lica (intelektualnih, karakternih, moralnih, fizičkih i drugih osobina i vrednosti) i ugled, kao odraz tih vrednosti u društvu, pa radnju izvršenja krivičnog dela predstavlja svako postupanje kojim se napada bilo koja od tih vrednosti, njihovim poricanjem, omalovažavanjem ili potcenjivanjem, kojim radnjama se u suštini izražava nepoštovanje ili ponižavanje dostojanstva ličnosti. Pri tom, karakter tih radnji kao uvredljivih ceni se sa stanovišta opšteusvojenih društvenih stavova i merila.
Za razliku od klevete, uvreda je i dalje krivično inkriminisana, te predstavlja jedan od načina kojim se preventivno deluje, ali i kazneno, radi sprečavanja takvog ponašanja u društvu. Svedoci smo brojnih uvreda upućenih drugima, u saobraćaju, u redu na kasi supermarketa, medijima, te je izlaganje ovog krivčnog dela uvek aktuelno, s obzirom da je potrebno da znamo kada određene uvredljive reči možemo smatrati izvršenjem krivičnog dela uvrede, kome i na koji način se možemo obratiti radi sankcionisanja učinioca ovakvog ponašanja.
Izvor: Izvod iz zakona preuzet iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com.