Reč je o radu iz kog se ne ostvaruju sva prava po tom osnovu. Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnog komentara „ Zašto uopšte postoje privremeni i povremeni poslovi?“, objavljenog u časopisu Rad, prava i obaveze br. 17, decembar 2024. god., i “Koja je svrha postojanja privremenih i povremenih poslova?”, objavljenog u časopisu Advokatska kancelarija br. 124, decembar 2024. god.
U tekstu “ Šta su privremeni i povremeni poslovi i ko može da ih obavlja?”, sam otvorio temu, odnosno objasnio šta ovi poslovi predstavljaju po svom karakteru te razmatrao koja lica mogu da ih obavljaju. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Radno-pravnim statusom lica koje koje rad obavlja po privremenim i povremenim poslovima, te tehničkom stranom tj. ugovorom koji se zaključuje za ove poslove, bavio sam se u tekstu „Kakav status ima lice na privremenim i povremenim poslovima?“
U komentaru “Koje manipulacije su moguće sa privremenim i povremenim poslovima?” razmatrao sam moguće manipulacije u vezi ovih poslova.
Ovde ću se pozabaviti pravima lica koje rad obavlja po privremenim i povremenim poslovima.
1. Na šta imaju prava lica na privremenim i povremenim poslovima?
Pre svega imaju pravo na naknadu za svoj rad. E sad, postoji nešto čemu se kod nekih autora daje na značaju, a što je suštinski nebitno. Nije bitno čak ni semantički, u smislu značenja reči. Jer, iako uvek insistiram na značenju reči, ovde je to nevažno, jer od upotrebljenog izraza ne zavisi ama baš ništa.
Naime, uvek se naglašava da pošto privremeni i povremeni poslovi imaju karakter rada van radnog odnosa, lica koja su zaključila ugovor o privremenim i povremenim poslovima ne primaju zaradu već ugovorenu naknadu. Da, istina, Zakonu o radu („Sl. glasnik RS“ br.24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 13/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) u daljem tekstu: ZOR, o zaradi govori samo kod zaposlenih. Ali, zar zarada iliti plata nije u stvari naknada za rad? A niko (normalan) neće raditi ako mu nije plaćeno za to.
Bitnije od prava na naknadu za rad (i toga kako se ona zove), koje svakako imaju, je da lica angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na godišnji odmor, a samim tim ni pravo regres za korišćenje istog, niti na novčanu naknadu umesto korišćenja godišnjeg odmora. To se izvodi iz odredbi ZOR, a i Konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR) broj 132 o plaćenom godišnjem odmoru (Zakon o ratifikaciji iste objavljen je u „Sl. listu SFRJ“, br. 52/1973), koji u obzir uzimaju samo zaposlena lica, tj. lica u random odnosu. A to potvrđuje Apelacioni sud u Nišu u obrazloženju presude Gž1 2735/2017 od 11. septembra 2018. god. gde kaže (citat):
„Tužilac je radni odnos kod tuženog […] obavljao rad van radnog odnosa, po osnovu ugovora o privremenim i povremenim poslovima […]. Kako pravo na godišnji odmor zaposleni stiče po osnovu radnog odnosa, to tužiocu ovo potraživanje za period važenja navedenog ugovora ne pripada, […]“.
Isti sud u već pominjanoj presudi Gž1 3009/2018 kaže i (citat): „Ovim ugovorom se ne zasniva radni odnos, već je u pitanju rad van radnog odnosa, po kom ugovoru angažovano lice ostvaruje pravo na naknadu za obavljeni rad na način i u visini utvrđenoj tim ugovorom, kao i pravo na penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje, ali ne i ostala prava iz radnog odnosa, jer je zaključenjem i izvršenjem navedenog ugovora jasno izražena saglasnost volja ugovornih strana u pogledu angažovanja tužioca van radnog odnosa.“.
Da lice angažovaano na privremenim i povremenim poslovima ne ostvaruje sva prava iz radnog odnosa, isti sud je potvrdio i u presudi 2Gž1 3530/2020 od 7. septembra 2021 god.
Ali, lica o kojima je reč imaju pravo na zaštitu na radu u skladu sa Zakonom o bezbednosti i zdravlju na radu („Sl. glasnik RS”, broj 35/2023), jer u smislu ovog zakona zaposleni je fizičko lice koje po bilo kom osnovu obavlja rad ili se osposobljava za rad kod poslodavca, osim lica koje obavlja poslove kućnog pomoćnog osoblja.
Članom 164. ZOR je propisano da je poslodavac dužan da naknadi štetu, u skladu sa zakonom i opštim aktom, ako zaposleni pretrpi povredu ili štetu na radu ili u vezi sa radom, što znači da lica o kojima je reč nemaju pravo na naknadu ove štete. E sad, možda nemaju po ZOR, ali imaju po Zakonu o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 -USJ, 57/1989, „Sl. list SRJ“, br. 31/1993 i “Sl. glasnik RS”, br. 18/2020) – u daljem tekstu: ZOO, jer svako ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko je kriv za nastanak iste, što je posredno potvrdio Vrhovni kasacioni sud (iliti Vrhovni sud po novom) u daljem tekstu: VKS, u presudi Rev2 2157/2015 od 28. septembra 2016. god. Iako u toj presudi nije konkretno reč o licu koje obavlja privremene i povremene poslove, već o licu koje nije u radnom odnosu, analogijom se može doći do zaključka, da i licu koje obavlja privremene i povremene poslove u slučaju povrede na radu, pripada pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete u skladu sa ZOO.
Dakle, lice angažovano na privremenim i povremenim poslovima ima neka prava po osnovu rada, ali ne sva.
Na kraju, da zaključim, iako je ZOR određena prava predvideo samo za zaposlene, te poslodavac nije u obavezi da ih prizna licima koja obavljaju privremene i povremene poslove, isti može svojim aktima propisati ili ugovorom priznati veća prava i povoljnije uslove rada od prava i uslova utvrđenih zakonom. Pa tako recimo može predvideti i naknadu troškova prevoza i sl., što je već pomenuto kod sadržaja ugovora.
2. Prava iz obaveznog socijalnog osiguranja
Uplata poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje po ovim ugovorima se podrazumeva, ali, kakva prava angažovana lica time stiču?
Zakonom o porezu na dohodak građana (“Sl. glasnik RS”, br. 24/2001, 80/2002, 80/2002-dr.zakon, 135/2004, 62/2006, 65/2006-isp., 31/2009, 44/2009, 18/2010, 50/2011, 91/2011-OUS, 93/2012, 114/2012-OUS, 47/2013, 48/2013-isp., 108/2013, 57/2014, 68/2014-dr.zakon, 112/2015, 113/2017, 95/2018, 86/2019, 153/2020, 44/2021, 118/2021, 138/2022 i 92/2023), članom 13. stav 2. propisano je da se zaradom koja se oporezuje, u smislu ovog zakona, smatraju i ugovorena naknada i druga primanja koja se ostvaruju obavljanjem privremenih i povremenih poslova na osnovu ugovora zaključenog neposredno sa poslodavcem, kao i na osnovu ugovora zaključenog preko omladinske ili studentske zadruge, osim sa licem do navršenih 26 godina života, ako je na školovanju u ustanovama srednjeg, višeg i visokog obrazovanja. Naknada koju ostvaruju lica koja nisu starija od 26 godina života i nalaze se na školovanju u ustanovama srednjeg, višeg ili visokog obrazovanja, predstavlja ostale prihode koji se oporezuju na osnovu člana 85. navedenog zakona.
Znači, postoji obaveza plaćanja poreza na primanja koja se ostvaruju obavljanjem privremenih i povremenih poslova.
Prema Zakonu o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje („Sl. glasnik RS“, br. 84/2004, 61/2005, 62/2006, 5/2009, 52/2011, 101/2011, 47/2013, 108/2013, 57/2014, 68/2014-dr. zakon, 112/2015, 113/2017, 95/2018, 86/2019, 153/2020, 44/2021, 118/2021, 138/2022 i 92/2023), predviđena je uplata doprinosa. Osnovica doprinosa je ugovorena naknada. Iako navedni zakon uvek govori da su obveznici doprinosa osigurana lica, što su ovde lica koja rade na privremenim i povremenim poslovima, obveznik uplate ili uplatilac doprinosa je u stvari poslodavac, odnosno zadruga koja ih angažuje.
Pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje proističe iz Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. glasnik RS“, br. 34/2003, 64/2004-US, 84/2004-dr.zakon, 85/2005, 101/2005, 63/2006-US, 5/2009, 107/2009, 30/2010-dr.zakon, 101/2010, 93/2012, 62/2013, 108/2013, 75/2014, 142/2014, 73/2018, 46/2019-OUS, 86/2019, 62/2021, 125/2022, 138/2022 i 76/2023). Navedeni zakon u članu 11. kaže da osiguranici zaposleni jesu i lica koja obavljaju privremene i povremene poslove, ako nisu osigurani po drugom osnovu, te lica koja obavljaju privremene i povremene poslove preko omladinskih zadruga, koje se u smislu ovog zakona smatraju poslodavcem, a imaju navršenih 26 godina života, odnosno bez obzira na godine života ako nisu na školovanju. Prema članu 49. istog zakona, u staž osiguranja računa se vreme koje osiguranik provede na obavljanju privremenih i povremenih poslova, za koje je plaćen doprinos.
Dobro, radni staž im ide, bar je to pozitivno.
Navedeni zakon izjednačava lica na privremenim i povremnim poslovima sa zaposlenima kod poslodavca, a član 17. istog kaže da prava za slučaj invalidnosti i telesnog oštećenja prouzrokovanih povredom na radu ili profesionalnom bolešću ostvaruju i lica koja obavljaju privremene i povremene poslove preko omladinskih zadruga do navršenih 26 godina života, ako su na školovanju. S druge strane, član 11. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje predviđa da su zadruge obveznici doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za slučaj invalidnosti i telesnog oštećenja po osnovu povrede na radu i profesionalne bolesti i doprinosa za zdravstveno osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti u slučaju lica koja obavljaju privremene i povremene poslove preko zadruge.
Dakle, vreme provedeno na obavljanju privremenih i povremenih poslova uračunava se u radni staž za penzijsko osiguranje.
Zakonom o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje predviđeno je pravo na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, kao i za osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Ali, šta lice angažovano na tim poslovima time u stvari dobija?
Suštinski, pravo na zdravstvenu zaštitu (i medicinsku pomoć i negu) ima svako, samo je osnov različit. I zaposleni, i penzioneri, i učenici, pa čak i nezaposleni. A i deca i druga lica izdržavana lica.
Prema članu 11. Zakonu o zdravstvenom osiguranju („Sl. glasnik RS“, br. 25/2019 i 92/2023) osiguranici su lica koja obavljaju privremene i povremene poslove u skladu sa zakonom kojim se uređuje rad, te lica koja, u skladu sa zakonom obavljaju privremene i povremene poslove preko omladinske, odnosno studentske zadruge, a imaju navršenih 26 godina života, odnosno bez obzira na godine života ako nisu na školovanju. I ovaj zakon izjednačava lica na privremenim i povremnim poslovima sa zaposlenima kod poslodavca, a član 22. istog kaže da se pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na naknadu troškova prevoza u vezi sa korišćenjem zdravstvene zaštite, obezbeđuju se licima koja nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem, samo u slučaju nastanka povrede na radu i profesionalne bolesti licima koja obavljaju privremene i povremene poslove preko omladinske odnosno studentske zadruge do navršenih 26 godina života, ako su na školovanju.
Kako su lica koja obavljaju privremene i povremene poslove osiguranici u smislu navedenog zakona, Zakona o zdravstvenom osiguranju, prema članu 51. istog imaju pravo na lečenje, odnosno imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Jer, po tom članu, pravo na zdravstvenu zaštitu obezbeđuje seza slučaj nastanka bolesti i povrede van rada, kao i u slučaju povrede na radu ili profesionalne bolesti. Poveredom na radu smatra se svaka povreda osiguranika prouzrokovana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizičkim ili hemijskim dejstvom, naglim promenama položaja tela, iznenadnim opterećenjem tela ili drugim promenama fiziološkog stanja organizma, koja se dogodi u prostornoj, vremenskoj i uzročnoj povezanosti sa obavljanjem posla po osnovu koga je osiguran ili koji obavlja u interesu poslodavca, ili nastane usled nesrećnog slučaja ili više sile za vreme obavljanja posla, kao i ona koju pretrpi pri dolasku, odnosno povratku sa posla. Pod profesionalnim oboljenjem podrazumeva se oboljenje nastalo usled duže izloženosti štetnostima nastalim na radnom mestu.
Ali, po članu 72. Zakona o zdravstvenom osiguranju, lica koja su na privremenim i povremenim poslovima nemaju pravo na naknadu zarade iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, jer nisu navedena u krugu osiguranika kojima ista pripada. Ali im prema članu 103. istog zakona u slučaju upućivanja kod davaoca zdravstvene usluge koji je udaljen najmanje 50 kilometara od mesta njegovog stanovanja, pripada pravo na naknadu troškova prevoza, uključujući i za pratioca osiguranog lica, u visini cene karte autobusa ili drugog razreda voza za najkraću relaciju.
A najbesmislenije je plaćanje naknade za slučaj nezaposlenosti. Jer, član 67. Zakona o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti („Sl. glasnik RS“, br. 36/2009, 88/2010, 38/2015, 113/2017-dr.zakon i 49/2021), predviđa da nezaposleni ima pravo na novčanu naknadu i u slučaju prestanka obaveznog osiguranja po osnovu privremenih i povremenih poslova. Ali, da li je tehnički moguće ostvariti to pravo, s obzirom da neko lice privremene i povremene poslove ne može da obavlja duže od 120 radnih dana (4 meseca) u kalendarskoj godini, a novčana naknada za slučaj nezaposlenosti se ostvaruje ako je lice bilo osigurano najmanje 12 meseci neprekidno ili s prekidima u poslednjih 18 meseci?!?! Dakle, ostvariti pravo na ovu naknadu je moguće samo ako se osiguranje po osnovu privremenih i povremenih poslova nekako nadovezuje sa radnim odnosom u bilo kom obliku. Ili ponovnim i višekratnim angažovanjem na tim poslovima, što bi automatski bilo izigravanje zakona ako se posmatra karakter tih poslova, o čemu će biti reči u sledećem delu.
Da zaključim, iako je predviđena je obaveza plaćanja doprinosa, lica angažovana na privremenim i povremenim poslovima nemaju sva prava po osnovu osiguranja.
3. Umesto zaključka – nastavak sledi
Da bi bilo jasno šta je problem sa privremenim i povremenim poslovima, preporučujem da se pročitaju svi povezani komentari.
Izvor: Izvod iz propisa preuzet je iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a