Zakonske nepreciznosti uvek stvaraju prostor za zloupotrebe, a loša tumačenja još više. Ovaj tekst je ekstrakt iz stručnih komentara „ Zašto uopšte postoje privremeni i povremeni poslovi?“, objavljenog u časopisu Rad, prava i obaveze br. 17, decembar 2024. god., i “Koja je svrha postojanja privremenih i povremenih poslova?”, objavljenog u časopisu Advokatska kancelarija br. 124, decembar 2024. god.
U tekstu “Šta su privremeni i povremeni poslovi i ko može da ih obavlja?”, sam otvorio temu, odnosno objasnio šta ovi poslovi predstavljaju po svom karakteru te razmatrao koja lica mogu da ih obavljaju. Inače, sve ograde i napomene date u navedenom tekstu, važe i ovde.
Radno-pravnim statusom lica koje koje rad obavlja po privremenim i povremenim poslovima, te tehničkom stranom tj. ugovorom koji se zaključuje za ove poslove, bavio sam se u tekstu „Kakav status ima lice na privremenim i povremenim poslovima?
Prava lica koje rad obavlja po privremenim i povremenim poslovima razmatrao sam u “Koja prava ima lice na privremenim i povremenim poslovima?”.
Ovde ću se pozabaviti mogućim manipulacijama u vezi sa privremenim i povremenim poslovima.
1. Gde je prostor za manipulacije?
U praksi se često dešava da poslodavac nakon isteka 120 radnih dana, odnosno istekom jednog ugovora o privremenim i povremenim poslovima, angažuje ista lica po istom osnovu. Time se izbegava zasnivanje radnog odnosa i ostvarivanje prava zaposlenih u skladu sa tim statusom. Zloupotrebama svakako doprinose zakonske nepreciznosti.
Tu se postavlja pitanje da li se limit od 120 radnih dana u kalendarskoj godinu odnosi isključivo na obavljanje jednog te istog posla u ukupnom trajanju, ili se sa istim poslodavcem može zaključiti više ugovora o obavljanju različitih privremenih i povremenih poslova?
Drugo, kad se govori o 120 radnih dana u kalendarskoj godini, ne precizira se da li se pod pojmom radni dan misli na radnu nedelju od pet radnih dana (ponedeljak-petak) u smislu Zakona o radu („Sl. glasnik RS“ br.24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017-OUS, 13/2017 i 95/2018-aut.tumačenje) u daljem tekstu: ZOR,, ili se zapravo misli na radni dan koji u slučaju konkretnih poslova o kojima je ovde reč (sezonski i sl.) može biti i subota i nedelja?
Jasnijoj situaciji nimalo ne doprinosi to što resorno Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike u Mišljenju br. 011-00-1221/2006-02 od 19. januara 2007. god. i kaže (citat):
“[…] Prema tome, jedno lice može po isteku ugovora o privremenim i povremenim poslovima, kod istog poslodavca za obavljanje drugih poslova privremenog ili povremenog karaktera, više puta u toku kalendarske godine da zaključi ugovor o privremenim i povremenim poslovima koji ne traju duže od 120 radnih dana.”.
Ili kad u mišljenjima br. 011-00-151/2015-02 od 17. marta 2015. god. i 011-00-923/2011-02 od 29. novembra 2011. god. kaže (citat):
“[…] jedno lice može kod istog poslodavca da radi najduže 120 radnih dana na jednom poslu,apo završetku tog posla, može da zaključi ugovor o privremenim i povremenim poslovima na drugom poslu […]”.
Međutim, sudovi takva postupanja često prepoznaju kao zloupotrebu ugovora o privremenim i povremenim poslovima. Vrhovni kasacioni sud (iliti Vrhovni sud po novom) u daljem tekstu: VKS, u presudi Rev2 601/2015, od 27. decembra 2016. god. kaže:
„Pravnu prirodu ugovora ne određuje njegov naziv, već suština pravnog odnosa koji je njime zasnovan.
Fiktivno otkazivanje, odnosno prekidanje ugovora, odnosno pokušaj da se radni odnos predstavi kao rad van radnog odnosa, dok u suštitni nema prekida u radu u obavljanju poslova kod poslodavca, koji su trajni, kontinuirani i predviđeni pravilnikom o sistematizaciji, upućuje na zloupotrebe.“.
VKS je isto rekao i u presudi Rev2 712/2023 od 4. maja 2023. god.
Ali, VKS je u presudi br. Rev2 347/2015 od 10. juna 2015. god. rekao i (citat):
„U konkretnom slučaju, tužilac je angažovan na obavljanju sezonskih poslova za vreme kampanje branja i prerade šećerne repe, kada kod tuženog postoji potreba za angažovanjem tih radnika zbog povećanog obima posla i to na poslovima koji nisu sistematizovani kao stalna radna mesta i koji se uglavnom tretiraju kao pomoćni poslovi. Imajući u vidu upravo karakter ovih poslova, da se radi o povremenim poslovima, zakon tu vrstu rada tretira kao rad van radnog odnosa, koji ne može prerasti u radni odnos, pa ni u situaciji kada traje duže nego što je to zakonom predviđeno, kao u konkretnom slučaju. Ovaj sud je saglasan sa navodima revizije da se ovaj institut povremenih i privremenih poslova može zlupotrebljavati i koristiti u situacijama kad kod poslodavca postoji stalna potreba za obavljanjem određenog posla, ali u konkretnom slučaju, prema utvrđenom činjeničnom stanju koje se u postupku po reviziji ne može ispitivati, tužilac je obavljao poslove na kojima je angažovan samo za vreme kampanje šećerne repe, za koje tuženi kao poslodavac nije predvideo stalna radna mesta.“
VKS je isto rekao i u presudi Rev2 1616/2022 od 9. februara 2023. god.
Što če reći, iako neko lice radi duže od zakonskog limita za ove poslove u kalendarskoj godini, to neće uticati ni na šta. Privremeni i povremeni poslovi ne mogu nikad prerasti u radni odnos, osim ako sud ne utvrdi zloupotrebu takvog ugovora.
Ovde moramukazati na ono propisano samim zakonom, a što se po pravilu prenebregava. Naime, ograničenje u pogledu trajanja od 120 dana u kalendarskoj godini ne odnosi se na lica iz člana 198. ZOR, koja privremene i povremene poslove obavljaju preko omladinske ili studentske zadruge. Jer, ograničenje je propisano članom 197. ZOR u kome su pobrojana druga lica. Tako da, preko zadruge koja se smatra poslodavcem, neko lice može da radi koliko god. Onda se postavlja pitanje, da li su to privremeni i povremeni poslovi. A ako neko radi kod nekog ko se smatra poslodavcem, onda je on zapoleni kod istog, te to s druge strane obesmišljava postajanje kategorije privremenih i povremenih poslova u tim slučajevima.
Ono što takođe otvara prostor za manipulacije, je stav 4. člana 24. ZOR, koji decidno kaže da, obaveza donošenja pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova ne odnosi se na poslodavca koji ima 10 i manje zaposlenih. Kad nema sistematitacije, onda se ne zna ni za kojim poslovima postoji stalna potreba a za kojim periodična, jer nigde nije navedeno. Što praktično znači, da “mali” poslodavci praktično mogu kad god, i koga god da angažuju po privremenim i povremenim poslovima. Što je takođe jedan od načina za zloupotrebe.
I na kraju, najproblematičnije po mom mušljenju. Apelacioni sud u Nišu u ranije pominjanoj presudi Gž1 1706/2017, gde je rekao mnog toga dobrog kaže i (citat): ”[…] ne moraju biti utvrđeni aktom o sistematizaciji, a ako su utvrđeni pravilnikom o sistematizaciji radnih mesta, to može biti povećanje obima posla. […]“. I time, neznano zašto, uvodi nešto čime obesmišljava ideju privremenih i povremenih poslova i daje opravdanje za nezakonito postupanje poslodavcima. Naime, sud ovde suštinski kaže da se ugovor o ovim poslovima može zaključiti i za poslove utvrđene sistematizacijom radnih mesta, a da se kao razlog može uzeti povećanje obima posla?!?! Izvinite, zar se u tim slučajevima ne zaključuje ugovor o radu na određeno vreme? Zar član 37. ZOR ne kaže da se ugovor o radu na određeno vreme zaključuje kod zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom ili izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja tih potreba? Ovo je klasičan primer kad se dobar zaključak obesmisli lošim, jer oni koji traže modus za zloupotrebu zakona će iskoristi upravo ovo.
2. Nešto kao zaključak
Kako god, zloupotrebama ugovora o privremenim i povremenim poslovima doprinose zakonske nepreciznosti i loša tumačenja.
Po mom mišljenju, ako govorimo o nezaposlenim licima, privremeni i povremeni poslovi su nepotrebni kao poseban oblik radnog angažovanja, jer sve te situacije pokriva ugovor o radu na određeno vreme. Isto je i sa zaposlenima koji ne rade puno radno vreme, koji mogu u jednom periodu raditi i kod dva i više poslodavaca, pod uslovom da ne prelaze zakonom propisane limite u pogledu radnih sati. Ovi poslovi možda imaju smisao samo kod angažovanja lica koja već imaju prioritetni osnov osiguranja, koja već imaju neki status (starosni penzineri, učenici i studenti). Ali, za učenike i studente je objašnjeno da rad preko zadruge obesmišljava sve. A na sličan način bi moglo da se uredi to i za penzionere.
I kad privremeni i povremeni poslovi imaju osnov i smisao, potrebno je bolje precizirati i propisati sve, jer ovako kako je sada, otvara prostor za zloupotrebe.
Ovde moram dodati još nešto. Naime, neverovatno je kako nadležni organi svojim tumačenjima komplikuju ionako zamršenu situaciju. Do sada je u praksi bilo bar jasno da su sezonski poslovi u stvari privremeni i povremeni. Međutim, resorno Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, u Mišljenju br. 021-02-11/88/2021-02 od 23. marta 2021. god. kaže da se angažovanje na sezonskim poslovima u skladu sa Zakonom o pojednostavljenom radnom angažovanju na sezonskim poslovima u određenim delatnostima („Sl. glasnik RS“, br. 50/2018) razlikuje po vrsti poslova, načinu angažovanja i drugim elementima, te se ne može poistovetiti sa ugovorom o obavljanju privremenih i povremenih poslova u skladu sa članom 197. ZOR?!?! Pa pošto ne može, zašto onda postoje i dalje kao kategorija, za koju svrhu služe? Moram priznati da ni meni posle ovoga više ništa nije jasno, a ja se kao razumem u propise.
Kako god, poenta ovog i svih komentara koje pišem je apel za postavku stvari onako kako bi to trebalo biti, dakle, uređenje pravnog sistema, a ne kritika radi kritike, dokazivanja ko je u pravu, “pametovanja” i sl.
Izvor: Izvodi iz propisa preuzeti su iz programa „Propis Soft“, Redakcija Profi Sistem Com-a.