Ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju je jedan od ugovora u okviru radnog prava koji u praksi najčešće izaziva nedoumice. Na ovom mestu potrudićemo se da vam približimo ovaj ugovor kroz definisanje samog pojma, njegove forme, sadržine, posledica zaključenja i navođenje drugih spornih pitanja, a sve u cilju boljeg razumevanja ovog ugovora.
– Pojam –
Ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju je regulisan čl. 201. Zakona o radu (“Sl. glasnik RS” broj 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013 i 75/2014) na sledeći način:
„Ugovor o stručnom osposobljavanju može da se zaključi, radi obavljanja pripravničkog staža, odnosno polaganja stručnog ispita, kad je to zakonom, odnosno pravilnikom predviđeno kao poseban uslov za samostalan rad u struci.
Ugovor o stručnom usavršavanju može da se zaključi, radi stručnog usavršavanja i sticanja posebnih znanja i sposobnosti za rad u struci, odnosno obavljanja specijalizacije, za vreme utvrđeno programom usavršavanja, odnosno specijalizacije, u skladu sa posebnim propisom.
Poslodavac može licu na stručnom osposobljavanju ili usavršavanju da obezbedi novčanu naknadu i druga prava, u skladu sa zakonom, opštim aktom ili ugovorom o stručnom osposobljavanju i usavršavanju.
Novčana naknada iz stava 3. ovog člana ne smatra se zaradom u smislu ovog zakona.
Ugovor iz st. 1. i 2. ovog člana zaključuje se u pisanom obliku.“
Na prvom mestu ističemo da se radi o ugovoru kojim se ne zasniva radni odnos, što proizlazi pre svega iz samog zakona, svrstavanjem navedenog člana u korpus odredaba koje regulišu rad van radnog odnosa.
Bez obzira na transparentnost navedene činjenice, zbog nedoumica koje su se javljale u praksi i Ministarstvo rada je više puta iznosilo mišljenje o definisanju navedenog ugovora kao ugovora kojim se ne zasniva radni odnos. (npr. Mišljenje Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, br. 011-00-00557/2014-02 od 26. septembra 2014. god.)
O relevantnosti ove činjenice, koja je od važnosti za poslodavce, bavićemo se nešto kasnije u tekstu.
Navedenim članom, napravljena je paralela između ugovora o stručnom osposobljavanju i ugovora o stručnom usavršavanju.
Ugovor o stručnom osposobljavanju (stav 1) može da se zaključi radi obavljanja pripravničkog staža i s tim u vezi polaganja stručnog ispita, kada je to zakonom odn. pravilnikom predviđeno kao uslov za samostalan rad u struci.
Ugovor o stručnom usavršavanju (stav 2) može da se zaključi radi stručnog usavršavanja i sticanja posebnih znanja i sposobnosti za rad u struci, odn. obavljanja specijalizacije za vreme predviđeno programom usavršavanja odn. specijalizacije ili posebnim zakonom.
Mada, shodno postupanju u praksi, nije od presudnog značaja kako nasloviti sam ugovor, te su svi mogući modaliteti zastupljeni u praksi, kako pojedinačni nazivi Ugovor o stručnom osposobljavanju i Ugovor o stručnom usavršavanju, tako i zajednički Ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju, a mogu se koristiti i drugi nazivi poput Ugovora o specijalizaciji i sl.
– Trajanje ugovora –
Samo trajanje ovog ugovora nije predviđeno zakonom, već se njegovo trajanje određuje samim ugovorom, a obično traje do isteka pripravničkog staža (koji u skladu sa čl. 47 stav 3 traje najduže godinu dana, ako zakonom nije drukčije određeno) ili do završetka obuke zbog koje je ugovor zaključen predviđene programom usavršavanja.
O navedenom je Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike u mišljenju br. 011-00-399/2012-02 od 06. februara 2013. godine zauzelo sledeći stav:
„Za razliku od stručnog osposobljavanja za samostalan rad, koje, shodno članu 47. Zakona, ne bi moglo da traje duže od pripravničkog staža, period stručnog usavršavanja nije propisan Zakonom, već se utvrđuje programom stručnog usavršavanja, pri čemu vreme stručnog usavršavanja treba da odgovara vremenu potrebnom za sprovođenje programa stručnog usavršavanja. Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, mišljenja smo da bi stručno usavršavanje moglo da traje najduže godinu dana, shodno vremenu koje je zakonom propisano kao maksimalno vreme za stručno osposobljavanje za samostalan rad.“
Takođe, u skladu sa Mišljenjem Ministarstva rada i socijalne politike, br. 011-00-00223/2008-02 od 11. aprila 2008. god.:
„Trajanje stručnog osposobljavanja treba da bude vremenski ograničeno, kako ne bi došlo do zloupotrebe zakona.“
– Forma i sadržina–
U skladu sa čl. 201. stav 5 Zakona o radu ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju se zaključuje u pisanom obliku.
Van ove odredbe koja se tiče obavezne pismene forme, zakonom ništa drugo nije propisano po pitanju obaveznih elemenata ovog ugovora.
Ovaj ugovor bi trebalo da sadrži: podatke o poslodavcu i angažovanoj osobi, osnov za prijem na rad (radi obavljanja pripravničkog staža i polaganja stručnog ispita, radi stručnog usavršavanja i sticanja posebnih znanja, radi specijalizacije), trajanje ugovora (datum stupanja na rad i datum prestanka rada), prava i obaveze ugovornih strana (visina novčane naknade ako je ugovorena, dužnost pridržavanja radne discipline i naloga neposrednog rukovodioca) i sl.
U mišljenju Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, br. 011-00-399/2012-02 od 06. februara 2013. godine po pitanju sadržine ugovora navodi se sledeće:
„Zakonom nije propisana sadržina ugovora o stručnom usavršavanju, već je to ostavljeno ugovornim stranama. Smatramo da ugovor o stručnom usavršavanju, treba naročito da sadrži: podatke o ugovornim stranama, predmet stručnog usavršavanja, rok na koji se zaključuje ugovor, prava i obaveze ugovornih strana prema programu stručnog usavršavanja, razloge za otkaz pre isteka ugovora i otkazni rok, a mogu se ugovoriti: novčana naknada za vreme stručnog osposobljavanja i druga prava lica koje se stručno usavršava.“
– Dileme u praksi –
Izbor konkretnog ugovora i uslovi za zaključenje
Prva i osnovna dilema koja se javlja u praksi kod poslodavaca je koji ugovor zaključiti u svakom konkretnom slučaju a u cilju regulisanja međusobnog odnosa, tj. međusobnih prava i obaveza.
Navedena dilema se javlja, prevashodno zbog činjenice naslovljavanja samog ugovora, koja je, kao što smo videli, irelevantna, ali i zbog uslova zaključenja i prava i obaveza koje iz svakog pojedinačnog ugovora proističu.
Naime, ukoliko lice sa kojim poslodavac treba da zaključi ugovor ima položeni stručni ispit za samostalni rad u praksi, odn. osposobljeno je za samostalan rad u praksi, poslodavac prilikom njegove edukacije odn. usavršavanja može sa takvim zaposlenim zaključiti ugovor o stručnom usavršavanju, ali samo ukoliko kod poslodavca postoji program usavršavanja. O navedenom je dalo mišljenje i Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, br. 011-00-324/2014-02 od 17. novembra 2014. god. koje u relevantnom delu glasi:
„U vezi zahteva koji se odnosi na primenu odredaba člana 201. Zakona o radu, ukazujemo na sledeće:
Članom 201. stav 1. Zakona o radu je propisano da ugovor o stručnom osposobljavanju može da se zaključi, radi obavljanja pripravničkog staža, odnosno polaganja stručnog ispita, kad je to zakonom, odnosno pravilnikom predviđeno kao poseban uslov za samostalan rad u struci.
Članom 201. stav 2. Zakona o radu je propisano da ugovor o stručnom usavršavanju može da se zaključi, radi stručnog usavršavanja i sticanja posebnih znanja i sposobnosti za rad u struci, odnosno obavljanja specijalizacije, za vreme utvrđeno programom usavršavanja, odnosno specijalizacije, u skladu sa posebnim propisima.
Prema tome, lica koja imaju položen stručni ispit mogu se angažovati po osnovu ugovora o stručnom usavršavanju samo ukoliko u ustanovi postoji program usavršavanja u skladu sa propisima iz oblasti zdravstva.“
Ukoliko je po sredi lice koje nije osposobljeno za samostalan rad u struci sa takvim licem treba zaključiti ugovor o stručnom osposobljavanju, međutim u konkretnom slučaju je za zaključenje takvog ugovora neophodno da se radi o poslovima za koje je zakonom ili opštim aktom poslodavca predviđeno obavljanje pripravničkog staža i polaganja pripravničkog ispita.
O navedenom je iznelo mišljenje i Ministarstvo rada i socijalne politike, br. 011-00-287/2011-02 od 13. aprila 2011. god.) na sledeći način:
“U članu 201. stav 1. tačka 1) Zakona o radu (“Sl. glasnik RS”, br. 24/2005, 61/2005 i 54/2009), propisano je da poslodavac može da zaključi ugovor o stručnom osposobljavanju sa nezaposlenim licem, radi obavljanja pripravničkog staža i polaganja stručnog ispita, kad je to zakonom, odnosno pravilnikom predviđeno kao poseban uslov za samostalan rad u struci.
Navedenim članom data je mogućnost da se nezaposleno lice bez zasnivanja radnog odnosa osposobljava za samostalan rad u struci radi obavljanja pripravničkog staža i polaganja stručnog ispita, zaključivanjem ugovora o stručnom osposobljavanju.
Da bi poslodavac sa određenim licem zaključio ugovor o stručnom osposobljavanju, potrebno je da se radi o poslovima za koje je zakonom ili pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova kod poslodavaca (član 24. Zakona o radu) predviđeno obavljanje pripravničkog staža i polaganje pripravničkog ispita za lica koja poseduju određeni stepen i vrstu stručne spreme a nemaju radnog iskustva.”
Koji ugovor zaključiti sa pripravnikom?
Kada je u pitanju ugovor o stručnom osposobljavanju koji se tiče pripravničkog staža i polaganja pripravničkog ispita, neophodno je radi boljeg razumevanja napraviti paralelu sa članom 47. Zakona o radu koji regulise pitanje pripravnika.
Jer, bilo o kom ugovoru zaključenom sa pripravnikom da se radi (ugovor o radu ili ugovor o stručnom osposobljavanju) u skladu sa mišljenjem Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, br. 011-00-01308/2006-02 od 18. decembra 2006. god. rad obavljen po oba ova ugovora uračunava se u pripravnički staž.
Član 47. Zakona o radu glasi:
„Poslodavac može da zasnuje radni odnos sa licem koje prvi put zasniva radni odnos, u svojstvu pripravnika, za zanimanje za koje je to lice steklo određenu vrstu i stepen stručne spreme, ako je to kao uslov za rad na određenim poslovima utvrđeno zakonom ili pravilnikom.
Odredba stava 1. ovog člana odnosi se i na lice koje je radilo kraće od vremena utvrđenog za pripravnički staž u stepenu stručne spreme koja je uslov za rad na tim poslovima.
Pripravnički staž traje najduže godinu dana, ako zakonom nije drukčije određeno.
Za vreme pripravničkog staža, pripravnik ima pravo na zaradu i sva druga prava iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.“
Dakle, radi obavaljanja pripravničkog staža moguće je sa licem u pitanju zaključiti ugovor o radu, dakle, zasnovati radni odnos radi obavljanja pripravničkog staža, sa svim posledicama koje iz toga proizlaze, a moguće je zaključiti i ugovor o stručnom osposobljavanju, kojim se ne zasniva radni odnos, ukoliko je to zakonom ili posebnim propisom predviđeno kao poseban uslov za samostalan rad u struci.
Ovde treba obratiti pažnju na sledeće, naime čl. 47. stav 4 je predviđeno da pripravnik ima za vreme obavljanja pripravničkog staža pravo na zaradu i sva druga prava iz radnog odnosa, a čl. 201. stav 3 je predviđeno da poslodasvac može (dakle nije u obavezi) da licu na stručnom osposobljavanju obezbedi novčanu naknadu i druga prava. Dakle, izbor ugovora koji se zaključuje sa pripravnikom vodi obavezi ili samo mogućnosti obezbeđivanja takvom licu navedenih prava.
Stav 4 precizira da takva naknada nema karakter zarade u smislu Zakona.
Ovim smo napravili paralelu između dva načina angažovanja pripravnika i s tim u vezi posledica koje proizlaze iz odabrane opcije.
Uplata doprinosa
Kada je u pitanju uplata doprinosa, Ministarstvo rada i socijalne politike je u mišljenju br. 011-00-00223/2008-02 od 11. aprila 2008. godine iznelo sledeći stav:
„Prema tome, poslodavac može da, u skladu sa programom usavršavanja, zaključi ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju sa određenim licem radi obavljanja obuke u cilju osposobljavanja za rad na određenim poslovima. Licu koje je angažovano radi stručnog osposobljavanja i usavršavanja poslodavac može isplatiti novčanu naknadu.Prema tome, ovim ugovorom se ne zasniva radni odnos, niti postoji obaveza isplate novčane naknade angažovanom licu, osim ako to nije predviđeno ugovorom. Međutim, poslodavac je dužan da u skladu sa propisima o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje plaća doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i zdravstveno osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalnog oboljenja.“
Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje („Sl. glasnik RS“, broj 52/2011) na drugačiji način je izvršeno definisanje pojma obveznika plaćanja doprinosa, tako što je napravljena razlika između obveznika plaćanja doprinosa po osnovu volonterskog rada i po osnovu stručnog osposobljavanja i usavršavanja.
Naime, izvršeno je terminološko usklađivanje volonterskog rada i stručnog osposobljavanja i usavršavanja sa čl. 201. Zakona o radu i čl. 3. Zakona o volontiranju.
Zakon o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje (“Sl. glasnik RS”, broj 84/2004, 61/2005, 62/2006, 5/2009, 52/2011, 101/2011, 47/2013, 108/2013, 57/2014 i 68/2014-dr. zakon) u čl. 6. koji definiše pojedine pojmove definiše pod tač. 9a) lice na stručnom osposobljavanju i usavršavanju kao „fičko lice koje, u skladu sa zakonom koji uređuje rad, obavlja rad po osnovu ugovora o stručnom osposobljavanju i usavršavanju ili drugog ugovora, bez zasnivanja radnog odnosa;“
Bilo da je ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju zaključen sa ili bez ugovorene naknade (iako je u praksi pravilo da se naknada ugovara, a samo izuzetno ne, u kom slučaju se ovaj ugovor približava ugovoru o volontiranju) poslodavac je u skladu sa čl. 11. stav 1 tač. 4) Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje za lice na stručnom osposobljavanju i usavršavanju obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za slučaj invalidnosti i telesnog oštećenja po osnovu povrede na radu i profesionalne bolesti i doprinosa za zdravstveno osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti.
U skladu sa čl. 35. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje osnovica doprinosa za obveznike u ovom slučaju je najniža mesečna osnovica doprinosa, odnosno ugovorena naknada ako se ostvaruje i ako je viša od najniže mesečne osnovice doprinosa.“
Dakle, ugovaranje naknade je u ovom slučaju relevantno u toliko što ukoliko je ugovorena, a ujedno je i viša od najniže mesečne osnovice doprinosa, ona će predstavljati osnovicu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za slučaj invalidnosti i telesnog oštećenja po osnovu povrede na radu i profesionalne bolesti i doprinosa za zdravstveno osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti.
U skladu sa čl. 37. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje:
„Najnižu mesečnu osnovicu doprinosa čini iznos od 35% prosečne mesečne zarade u Republici isplaćene u prethodnom kvartalu za koji su objavljeni podaci republičkog organa nadležnog za poslove statistike, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Iznos najniže mesečne osnovice, iz stava 1. ovog člana, utvrđuje i objavljuje ministar nadležan za poslove finansija, a primenjuje se od prvog u narednom mesecu po objavljivanju tog iznosa.“
U skladu sa čl. 47. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje:
„Stope doprinosa za slučaj invalidnosti i telesnog oštećenja po osnovu povrede na radu i profesionalne bolesti, odnosno za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, u slučajevima utvrđenim zakonom, jesu:
1) za penzijsko i invalidsko osiguranje – 4,00%;
2) za zdravstveno osiguranje – 2,00%.“
U skladu sa čl. 60. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje doprinosi iz člana 11. ovog zakona plaćaju se istovremeno sa isplatom ugovorene naknade, odnosno do petog u mesecu za prethodni mesec ako se ne ostvaruje ugovorena naknada.
Problem obračuna i uplate doprinosa usled konfuzije propisa
Iako je čl. 11. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje relativno jasan, ovome treba dodati i još jednu činjenicu, koja se tiče stope doprinosa. Naime ukoliko je ugovorom o stručnom osposobljavanju i usavršavanju ugovorena naknada treba obratiti pažnju na čl. 28. stav 1. tačka 2) Zakona o zdravstvenom osiguranju (“Sl. glasnik RS”, broj 107/2005, 109/2005-ispr., 57/2011, 110/2012-OUS, 119/2012, 99/2014, 123/2014 i 126/2014-OUS)
Navedena odredba u relevantnom delu glasi:
„Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja utvrđena ovim zakonom, samo u slučaju nastanka povrede na radu ili profesionalne bolesti, obezbeđuju se:
…
2) licima koja, u skladu sa zakonom, obavljaju određene poslove za koje ne primaju zaradu, odnosno ugovorenu naknadu (na osnovu ugovora o volonterskom radu);“
U navedenoj odredbi pod volonterskim radom može se smatrati i rad po ugovoru o stručnom osposobljavanju i usavršavanju bez naknade, što proizlazi iz čl. 3 a u vezi sa čl. 2. Zakona o volontiranju (“Sl. glasniku RS”, broj 36/2010).
Prema ovoj odredbi, doprinos za zdravstveno osiguranje plaća se po stopi od 2% na najnižu osnovicu samo u slučaju kada nije ugovorena naknada.
U slučaju da je ugovorena naknada, tj. rad po ugovoru o stručnom osposobljavanju i usavršavanju bez naknade (koji se može izjednačiti sa volonterskim radom), smatra se da su to lica iz člana 17. stav 1. tačka 16) Zakona o zdravstvenom osiguranju, koja ostvaruju naknadu po osnovu drugih ugovora kod kojih se za izvršen posao ostvaruje naknada (ugovorena naknada), na koju se plaća pun doprinos za zdravstveno osiguranje po stopi od 10,3% na ugovorenu naknadu shodno čl. 44 stav 1 tač 2) Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje.
Slično se može primeniti i kada je u pitanju doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Shodno čl. 7 stav 1 tač 9) Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje obveznici doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje su i „…9) lica koja ostvaruju ugovorenu naknadu;“
U skladu sa tim, shodno čl. 28. istog Zakona:
„Osnovica doprinosa za lica koja ostvaruju ugovorenu naknadu je oporezivi prihod od ugovorene naknade u skladu sa zakonom koji uređuje porez na dohodak građana.“
A stopa po kojoj se obračunava i uplaćuje doprinos u tom slučaju iznosi, shodno čl. 44 stav 1 tač 1) „za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje – 26%;“
Navedeno potvrđuje i stav Ministarstva zdravlja iznet u mišljenju broj 011-00-00223/2014-05 od 27. avgusta 2014.god.
„lica koja su zaključila ugovor na osnovu koga ostvaruju ugovorenu novčanu naknadu i lica koja su zaključila ugovor o volonterskom radu (na osnovu koga se ne ostvaruje novčana naknada) ne mogu, shodno Zakonu, imati isti osnov osiguranja, odnosno lica koja su zaključila ugovor na osnovu koga ostvaruju ugovorenu novčanu naknadu ne mogu biti osigurana kao lica koja su zaključila ugovor o volonterskom radu.“
Razliku po pitanju uplate doprinosa u zavisnosti od činjenice da li je ugovorena naknada ističe Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u mišljenju br. 011-00-414/2014-07 od 16. septembra 2014. god.
„Prema tome, u skladu sa gore navedenim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, ukoliko se radi o licu koje se nalazi na stručnom osposobljavanju, dokvalifikaciji ili prekvalifikaciji i koje je uputila Nacionalna služba za zapošljavanje, postoji obaveza poslodavca da, bez obzira da li je ugovorena naknada, uplati doprinose za slučaj invalidnosti i telesnog oštećenja po osnovu povrede na radu i profesionalne bolesti, odnosno za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti. Što znači da je poslodavac u obavezi da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje – 4,00%, a za doprinose za zdravstveno osiguranje – 2,00%, u skladu sa navedenom odredbom člana 47. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje.
Međutim, ukoliko se radi o specifičnoj vrsti ugovora za koje lice ostvaruje ugovorenu naknadu za rad, u tom slučaju poslodavac ima obavezu da obračunava i uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje na iznos ove naknade, odnosno da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje – 26%, a za zdravstveno osiguranje – 10,3%.“
– Umesto zaključka –
Ovime smo vam, nadamo se približili pojam, formu, sadržinu i posledice zaključenja ugovora o stručnom osposobljavanju i/ili usavršavanju, bilo da naknada nije ugovorena (u kom slučaju se ovaj ugovor „približava“ ugovoru o volontiranju) bilo da je ugovorena, kao i posledice koje proističu iz optiranja ovog između više ugovora kojima bi se na sličan način regulisali prava i obaveze u svakom konkretnom slučaju.
Ovome smo dodali i naše lično tumačenje pojedinih odredaba, koje u praksi izazivaju nejasnoće usled neusaglašavanja odredaba svih relevantnih zakona po jednom istom pitanju.
